Lutak

Oči staklene,
duša krpljena,
osmeh stravičan.
Lutak sam, al’ prazan nisam.
Jedini drugačiji u svetu identičnih.

Šta to živi u ljudima nezrelim?
Oko mene obični šetači,
imaju upečatljivo lice,
al’ srce nedostižno je.

Oči kao da su im ugrađene
da se ne izdvajaju, njima ništa ne vide.
Kako da vam se obratim
kad ne vidite maske koje su dizajnirane
za izgled žrtve, šizofreničari,
maske neuzvraćene ljubavi, a ispod
maski vire manijaci I zaluđenici
koji čekaju da vas  zgrabe I stave vam
istu masku, samo još kvalitetniju I podliju?

Svi ti đavolji advokati,
ovaj život podseća me na šahovsku tablu,
tablu bez boja I određenih polja.
Ispunjeni ljudi potpune praznine,
skovani od loših vesti I pogrešnih reči,
sa lancima loših navika I katancem
sadističkih nagona za pretvaranje
mentaliteta u metalni kovčeg
za sve građane, samo stavite masku
I dobrodošli ste…

Gde je tu ljubav?
Ljubav je nestala sa prokockanim šansama.
Dok lutak sve to posmatra, jeza ga obuzima.
Ispod veštačkog materijala,
nalazi se nada što kuca.
U svetu stvarnom, sve je lažno.
U ljudima lažnim, srce je jedino što je pravo.

Život vam se sastoji od misija kao onih iz igrica.
Otkucaji srca, klonirani iskompleksirani
moroni I hrpa osuđenika.
Glava totalno prazna je,
fizička lepota sada bitna je.
Sve u njoj sadrži se,
lutak napuklim očima to posmatra,
sva sreća, nije u stanju da ispolji ono što oseća.

Dobar dan, ja sam lutak…
sta mi još o meni možete reći?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s