Da, priznajem, nisam dobro.
Zaboravljena: konzumirna plamenom autoriteta,
bledi promašaji u prošlosti.
Slomljeni klavir čije dirke niko ne želi dodirnuti.
Prašina ispod noktiju
kada pokušaju zagrebati moje srce.
Moj um – volim priče koje mi pričaš,
preplašena tvojom ravnodušnošću,
ali ne utičem na način na koji reaguje
moja unutrašnja zver kad se uplaši vatre.
Ali ti se ne boj zla kada je samo oko mene,
problem je kada ga izazovu u meni,
nepostojani, prekopirani,
cirkus primata gde svi igraju svoju ulogu,
i nijedan sadržaj nije potreban
sve dok se rimuje i sadrži reči od četiri slogova
i ocenjeno je kao staromodno / vrlo retko u rečniku.
Tišina.
Telekineza.
Ti u jednoj šaci,
tvoje nerealno postojanje
levitira kad ga ja pokrenem.
Meso peva, ali moje kosti stagniraju.
Jednog dana ću otvoriti usta,
proždreti progonitelja,
postati jedno sa ovim rečima.
Ponekad mislim da ne mogu dovoljno reći da bi me se bojala,
ponekad mislim da uopšte ne treba da govorim.
Da, to sam i dalje ja,
ornament tvog idealizovanja,
zamišljena kao neko ko zna kako sa prioritetima.
Samo što priznajem da nisam dobro.
Iznenađenje.
A ti si ti,
žica koju ne smem naštimovati,
ne razlikujem instrumente od ljudi,
ali sam zaboravila svirati.
Kažu da bi trebalo da te pustim,
ali zašto bih se osećala zadovoljno istinom?
Nikad se nisam mogla nositi sa tvojim mislima,
pa zašto ne nastaviš da ne postojiš u mojima?
Neko ko će ostati anoniman je rekao:
morate poštovati tuđa osećanja.
Sećam se, držala sam se toga.
Sećam se kada je moje telo bilo puno niti,
uplašena da se pomaknem
da ne bih uhvatila nekog drugog
u svoju zamku,
u svoje klupko.