Proza

Pokloni dušu i stidi se

Koliko brzo čovek proda dušu đavolu koji nas vreba iz našeg sopstvenog tela? Koji nas provocira i igra se našim pokretima kao da smo…

Senka u senci

Škrgućem zubima i grizem usne, držim noževe dobro podmazane naslađivanjem moje duše. Dugo je čekala da se nahrani njihovim kricima…

Najbolje od mene za najgoreg tebe

Slabost je telefon koji zvoni satima, a niko ga ne čuje – gde si ti onda, slabosti? Sišeš vazduh iz mojih pluća i onda ga držiš u svojim…

Kog ću pre rastrgnuti u sebi?

Kog ću ostaviti da me gleda kako se transformišem u sebe? Kog sebe? Ko je sledeći? Misli koje ne smem izgovoriti, ali me ispunjavaju.

Koža stara poput hrasta

Iščupaj korenje koje te podseća na agoniju, a živiš je. Zakopaj zemlju koju si ispljunuo da bi nešto ispunilo tvoju ogolelu dušu…

I stara bol postaje nova

Kolika li je onda doza ironije u epruveti ovog bola koji se vraća kao bumerang kroz moje grlo i klizi, dok poslednja kap gorčine ne sprži…