Da li postojimo samo zato što živimo?
Kome se pravdamo, a kome ne značimo prepuni ničega, a prenatrpani svačim? Mi smo ovde i nismo. Smisao života je nematerijalan kada smo…
Kome se pravdamo, a kome ne značimo prepuni ničega, a prenatrpani svačim? Mi smo ovde i nismo. Smisao života je nematerijalan kada smo…
I na kraju, ostane navika. Navika koja nije nikada bila od onih loših, oni znaju kakva. Potreba. Ljubav. Pripadanje, jedno u milion…
Osetićeš sažaljenje, možda čak potrebu da opravdaš neispunjene glave, ali ljudi su to, hidre, nakon što isečeš jednu, sledeća odmah…
Ponekad je eho, možda iz mojih grudi gde moje srce pokušava da pobegne od njega, ili je to možda zbog načina na koji su moja stopala glasno..
Koliko brzo čovek proda dušu đavolu koji nas vreba iz našeg sopstvenog tela? Koji nas provocira i igra se našim pokretima kao da smo…
Škrgućem zubima i grizem usne, držim noževe dobro podmazane naslađivanjem moje duše. Dugo je čekala da se nahrani njihovim kricima…
Slabost je telefon koji zvoni satima, a niko ga ne čuje – gde si ti onda, slabosti? Sišeš vazduh iz mojih pluća i onda ga držiš u svojim…
Kog ću ostaviti da me gleda kako se transformišem u sebe? Kog sebe? Ko je sledeći? Misli koje ne smem izgovoriti, ali me ispunjavaju.
Iščupaj korenje koje te podseća na agoniju, a živiš je. Zakopaj zemlju koju si ispljunuo da bi nešto ispunilo tvoju ogolelu dušu…
Kolika li je onda doza ironije u epruveti ovog bola koji se vraća kao bumerang kroz moje grlo i klizi, dok poslednja kap gorčine ne sprži…