...

Čovek je oblikovan u ono što svi žele

© Kavan Cardoza

Čovek se zgražava drugog čoveka
kad je izložen gađenju od sopstvenog postojanja.
Tu gde nema parabole i svi smo samo tačke
na neopipljivoj distanci,
isuviše blizu,
dodirujemo se,
ali ne činimo različitosti,
samo otežavamo viziju.
Previši isti, crni i sitni,
ne pripadamo sebi,
ne pripadamo drugima.

I čovek nikad nije mogao da pretpostavi
da će njegovo telo biti takav teret,
iako je samo znak interpukcije.
Predmet mnogih tragedija
i neizbežan deo hiperbole.

Telo se preparira
svaki put kad se preda.
Životinji u sebi.
Grehu.
Drugom čoveku.
Sebi.
Strahu.
Bogu.
Bludu.
Suprotnostima.
Gađenju.

Nikada nije znao da će njegovo postojanje
biti beskrajna žrtva
između ratnih zona,
sukoba, unutar domova.
Nije li telo u ratu sa samim sobom?

Nikada nije znao da će telo
koje mu je poklonjeno biti teret.
Nije birao da živi u njemu.
Telo je naglo postalo podređeno
bičevima od mesa i kosti,
kolektivnoj masi sadista
kamufliranih u ono što se naziva humanošću.

Čovek je oblikovan u ono što svi žele,
ali nikada u ono što želi biti.
Koliko je teško biti celina u svetu
koji je konstantno na misiji,
da vas razdvoji i da odabere delove vas,
ali nikada vas cele.

U tom telu se grče organi,
skupljaju se i lepe za mrtvo tkivo,
i svako pucanje kostiju
podseća na još jedan dan
protraćen u telu koje čovek nije izabrao.
Jedna po jedna,
kost se prevrće spolja,
i probada i razara
telo koje teži više od stvarnosti.
Svakodnevna kontradikcija.
Ruganje i obrnuta proporcija.

To telo je ovladalo veštinom
da samo sebi nije dovoljno
i da se umnoži da zadovolji svet.
Da bude objektivizovano i stavljeno na prodaju.
Ponekad se ne smatra ljudskim,
sve dok i ako krv u venama
ne teče u ritmu sa srcem koje plače krv.

Ko može da poseduje čoveka,
u svoj njegovoj apsolutnosti,
i nikada ne oseća pravo
da može reći da ga poseduje?
Svet to sigurno nije uspeo,
iako ga drži zatvorenikom
među svim ostalim slugama.

Nikada nije znao da će dobra dela
biti lanci koji ga sprečavaju da bude slobodan.
Nije znao da je u ovom scenariju
negativac koji rastura svet,
ali samo za sebe.

Može se reći da će čovekova kazna
biti svakodnevni ritual.
Video je sva čudovišta u životu,
biće sam sebi,
šta je tu novo?
Dovoljno dobar za sledećeg ljubavnika
koji će prokopati svoj put
u to krhko, slabo, nevidljivo telo.
Dovoljno slomljen za sebe,
da ne dopusti da bude ceo.

Dugo je znao da je njegovo telo
samo još jedna stanica za čekanje.
Za pohlepu, odvlačenje pažnje, pružanje,
ali nikada dobijanje.

Kako najbolje definisati eksploataciju?
Zar nije dovoljno setiti se kad su vam ljudi
rekli da će te voleti
zbog onoga što jesi,
ali nikada zbog onoga što nisi.

I pogledaj se sada
na šta ličiš kad te teret srušio,
ne znaš koji organ u tom telu za šta služi,
izobličen i umanjen,
a nikada veći kad guraš
jezikom u ogledalo,
a krhotine porcelanskog rama ga uvlače,
pa se raskomadane vilice smeješ svom liku.

Svet je tako brz i ljigav,
kao hromirane čeljusti medveđe zamke,
očajnički želi da te zgrabi i poseduje.

I jednog dana ćeš otkriti tajnu
svog postojanja u koži u kojoj živiš,
ali danas samo otkrivaš
jezik koji se grči i sopstveni set čeličnih čeljusti.

Ali, šta si očekivao?
Znao si da si eksploatator
i pre nego da je svet iskoristio tvoje telo.

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.