...

Da li ste spremni na sopstvenu alternativu?

Elektricitet zuji kroz linije koje povlačimo ispred ljudi koje guramo od sebe, ispred moralnih načela koje nam podvaljuju kao dobar trik, ego se povećava i svi gledaju samo dole. Pitam se zašto, ako su odluke ispravne. Komadi snova koji se prenose kroz nebo ne znaju da li će ikada živeti ili kada je vreme da umru. I gledajući kako smo svi željni iskorišćavanja tuđih karaktera, želimo da nabavimo ono što nam nedostaje pored praznih rančeva u kojima su još praznije uspomene, raštrkane slučajno, tako da ceo svet može videti šta nam je zaista bitno. Reči hvale ne laskaju kad ne osećamo ponos. Tužno je videti šta se ne može ostaviti iza spomenika i statua onoga što ne bi trebalo da bude izgrađeno. Šta biste dali da vidite bolji način života ili dan koji slavi priče o žrtvama pogrešnih obećanja, trulih osećanja, mrtvih duša živih ljudi? Istorija je puna priča o krvi o kojoj se ne govori, reklamirajući sve laži koje se prodaju za poneki osmeh. Krv koju liju oni koje teroriše sopstveni um.

Ljubav počinje i završava, a nova lica postaju stari prijatelji, jer je ljubav koja je letela slobodno sada zatvorena i zaključana, police koje skladište ono što nismo rekli jedni drugima, a sutra postaje danas i juče izbledi u izgubljenom sećanju. Nove ideje su ispunjene skeptičnim pregledom u detalje, jer kako da prestanemo da radimo ono što smo znali, koliko je teško prihvatiti da su tradicionalne metode zasnovane na pogrešnom shvatanju i nesporazumu, i ono što je prethodna generacija predala nama bio je osmeh oslikan na klovnu koji jeca. Ne gledamo okolo da bismo razumeli šta je pošteno, samo smo tu da kažemo da ono što postoji je samo ono što smo prethodno znali, već viđeno. Niko ne želi pronaći novi način da bude slobodan, samo stari put do poznatih lokacija, srca ispunjena očajom i usamljenom žudnjom… Ljudska prava su preplavljena željom da pripadaju grupama koje sede na prestolu, stara gomila kostiju, pa potom ne znaju zašto i oni ne mogu dobiti udeo.

Pozajmljujemo vreme od nerođenih potomaka i ostavljamo od nas manje nego što imamo, naša realnost je porozna i drhti, ali ne verujemo u kreaciju, obožavamo ruševine i uništavanje, razbijamo zemlju za nove korake dok duše koje umiru nemivno, prolaze nezapaženo. Dajemo našu energiju nosiocima izmišljenih pravila i dok oni učestvuju u luksuznom plenu tela koja krvare, mi sanjamo o miru i kolekciji snova rasprodatih po galerijama celog sveta, da vidi koliko vredi svaki. Ali uvek postoji novi dizajn da zadrži ono što smo imali i nebitno da li je uvek bilo loše za većinu, svet će izvršiti selekciju prema manjini. Šuplji i prazni, sićušni i podređeni nečemu za šta ni sami ne znamo šta je, ali drže nas u šaci. I to nam je dovoljno.

U reci života svi se potopimo na kraju, svi mi plutamo nizvodno. Ali bez naših kapi, ne bi bilo vode.

U zbirci izgubljenih snova i prigušenih vrisaka, svi smo krivi za ono što ignorišemo, svi mi igramo ulogu pijuna, dok kraljevi i kraljice žrtvuju ono za šta ne mare, ono što im ne znači. I niko nikada neće znati kolika je zaista cena u suzama i godinama, jer niko ne želi da zna čega da se plaši. Tako i završimo, u neznanju i strahu. Da li ste spremni na sopstvenu alternativu?

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.