...

Da vam kažem tajnu…

© Montse Carné

Da vam kažem tajnu… ona ne želi biti pisac. Ima rotirajuću fantaziju pomnoženu toliko puta koliko ima i godina, u kojoj ima 15 i leži u bolničkom krevetu, cevi zaglavljene u njene male grudi, lica od slomljenog stakla koja joj se smeše i govore joj da će biti neko uspešan, neko koga će obožavati. Hladan znoj i iscrpljeno telo od psihičkog umora. Pulsiraju misli. Ali nikada nije znala kako disati. Nije imala vremena da nauči. Prerano sazrela. Tako mlada, a nikad starija. Tada je imala 30 i nešto, mentalno. Dobro poznata oštrica koja leži pred njenim kolenima svaki put kad sanja pretesne zidove koji su joj smrskali mladost. I šuplje oči koje gledaju u nju prodirajući u njen mrak.

Dozvolite joj da ne bude ona, ili on, jer znali su kako pretvoriti svoje zlostavljanje u reči, ali ona nije pisac, da iste te reči baci pred sobom i pretvori ih u slike da drugi vide da je samo devojka koja je imala lošu sreću. Vidite, ne možete doživeti, možete samo proći kroz monstruozne stranice kao stranac koji je sažaljeva i lažno uzdiše zbog nečega što ne razume. Ali neće vas one poseći kao ta oštrica koja je jednom završila na pogrešnom mestu u pogrešno vreme i ostavila posekotine kojima se ne ponosi. Jer nisu njene. Pa pokušava da zakrpi sve oko sebe, sem sebe. Ona je samo čovek, zlostavljajući sopstvene reči, ubijajući realnost oštrinom istih.

Tako se uplela u koštac sa onim što nazivaju pisanjem. Možda je želela živeti sasvim običan život, da studira strane jezike i živi u žutoj kući pored jezera, sa nekim ko će je tretirati kao da nije obična i znati kako je raspoložena po boji očiju. Ko će čitati mnogo i piti s njom pivo iz flaše, i spremati joj sos od pečuraka i reš prepečen tost. Možda je želela imati kucaću mašinu, I ne koristiti je, jer zašto bi? Jedan stari gramofon i fotoaparat da slika jezero i svog psa i peva omiljenu pesmu koju niko nikada nije čuo. Da ima šampanjac i nazdravi svom sledećem uspehu, ponosna na ono što je napravilo takvom. Možda je želela da se smeje toliko glasno, a da se taj smeh ne pretvori u fosil. Vozila bi se u automobilu koji je sama kupila i putovala bilo gde, samo da je dalje od prošlosti.

aj san je počeo da se razbija kada je shvatila da nije doktor koji će izlečiti ono što je video kada nije trebalo, već pacijent, uhvaćen u paučini književnih prisila, hodajući kao da su njena stopala jastučići za čiode, i ne, ne želi to. Ne želi da bude još jedan lak plen svojim demonima, ne želi da bude devojka koja trči kući i užasava se sebe nakon što joj je neko u gradu rekao da voli njeno pisanje, jer negovala je isuviše svoju patnju, da bi je neko sada učinio ružnom. Govoreći joj da voli nešto što samo može utrnuti kao najgori osećaj nepostojanja u svetu u kome mora disati, jer odrasla je kada je imala 7 godina, i 10, i 12.

Samosvesnost je njen identitet. A najteže je onima koji se ne plaše smrti, već umiranja dok su živi. Hipoteza: Jednom je neko pitao da li ikada razmišlja o nestanku. Zaključak: Stajala je sa glavom pod slavinom, dok se sudopera polako popunjavala vodom, slušajući groteskne buke nečujnih molitvi, ljudi od papira, oni koji nikada zapravo nisu imali priliku da postoje. Ono što joj je nekada trebalo? Njihova srca, poput zgaženog cveća u crvenom blatu, vodopad od želje i nešto što joj je pomagalo da pliva. „Nezahvalno je udaviti se u plitkim vodama„, često kaže. A oni su se smejali, mekan zvuk koji plovi na njihovim ispucalim usnama, Još jedna presuda, još jedan metak da svari. Ali stisne zube.

Posesivni deo nje zahteva; “Moram biti neko. Moram biti više od tela. Ne znam kako da postojim bez da udahnem dubinu. Ja sam previše svega ili apsolutno ništa, metak ili pojas za metke, prokletstvo ili dar sebi. Ja sam bog, ali ne verujem u sebe. Krstaš bez razloga, bez poente, jer bolje je bez nje.“ Pogleda u neverovatno lice metamorfoze i pita se, ako jeste, da li je značilo možda mnogo više ono što nikada nije. A nikada nije želela ničije razumevanje. Sve što joj je trebalo je selektivna amnezija. Samokontrola sećanja, samokontrola svega što preti njenoj slobodi. Nešto što može progutati s ponosom. I nešto da oliže svoje rane kasnije. Krivica sa krunom, stajala je na vrhu njenog jezika. Zubi. Stiskajući je kao zatvorske šipke, i penetrirajući u njene usne kada to požele, Sela bi mirno i osećala pritisak. Skupljala je njihove, ali i svoje metke kao trofeje, Udaljavala se od bilo čega stvarnog.

Ne voli ljude više, samo rane koje ostavljaju iza sebe. „Mislim da postajem sve nasilnija prema sebi“ rekla je pre par godina, dok je stajala nasmejana, upoređujući svoje ožiljke sa tuđima u školskim koridorima, i drhtali su u strahu i ekstazi oni koji su znali da ih može pročitati. Pri pomisli da se razbije, izmišljala je sebe, kreirala sve verzije sebe, sem one prave, ali približno da se oseti kao da voli ono što postaje. Njena koža je postala topografska karta ratova koje nikad nisu zabeležene u istoriji. Njeni anksiozni prsti prilazili su telima koje je zaboravljala čim počne da dešifruje sebe. Paralizovan pogled na sledeću metu. Nesvesno, a znala je sve. Gde će nastupiti sledeći udarac, raspadajući je na modrice? Ko će biti tu u pogrešno vreme da dočeka njenu agresiju? Histerični smeh svaki put je obećavao da sledećeg puta neće biti. Ili, da možda neće biti tako užasno.

Dok jednog dana nije bilo. Dok jednog dana mrtvilo nije preuzelo njen način razmišljanja, njen život, ostavljajući prostora samo za nešto što će ja ne trenutke učiniti dostojnom onoga što ima, ali ne ceni uvek. Onoga što joj vraća samopouzdanje, ali joj nije potrebno. Ponekad joj se onaj isti san provuče kroz trepavice, pa je podseti da je od krvi i mesa. I baci pogled na ono pored sebe, pa se seti da pokuša zadržati. Ovog puta. Sledeći je diskutabilan. Samodopadljivost zna da se umeša kada nije pozvana. I tada posluša dete u sebe koje nikada nije bilo dete, ali opet, kada je moglo biti? Njen čaj postaje slan od suza i ruke joj drhte, ali nastavlja da piše, nastavlja da gura te reči kao mrtvorođene fetuse, uprkos glasovima koji joj govore “Nemoj.”

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.