...

Distopija smrti

© Zdzisław Beksiński

Smrt putuje svetom obučena kao lopata,
kopajući duboko u zemlju u potrazi za mrtvima,
smrt skrivena u tom oruđu;
lopata je jezik smrti,
tragajući za leševima,
igla koja traži svoj konac.

Razbacani ostaci tela,
koje oni koji su preživeli pokušavaju sastaviti
kao slagalicu na usamljenom groblju.
Crvi jedu meso,
kidaju tkivo,
a grobovi postaju i ostaju ispunjeni
trulim kostima.

Smrt prebiva u kostima svakog od nas,
jer samo one opstaju nakon nas,
kao da smo živeli,
prelazeći iz kože u zemlju, drvo, vodu, vatru.
I stopili se s elementima prirode
koje uništavamo dok smo njen sastavni deo.

Kosti dece rasute po suvoj zemlji
zbog neprestanih ratova
ili oni u pauzama
i ostaci raskomadanih životinja
i olupina porodičnih domova
i nasilni odlasci u nepovrat
ispunjeni zvukom smrti – tišina.
Granate, meci, oružje – hladno i vrelo.
Tišina – tela hladna,
uronjena u svežu krv dok se ne zgusne.

Sami sebe čistimo surovim metodama,
genocidom nad celom populacijom,
za koji smo svi odgovorni,
gledamo s ravnodušnošću dramu uništenja:
flore i faune, čovečanstva, planete Zemlje.

Smrt dolazi kao cipela bez noge,
udara o vrata čovečanstva,
uronjena u tihu zemlju,
a mi uporno otvaramo ta ista vrata,
suočavajući se s posledicama naših dela,
gde svaki korak na tom putu odzvanja
poput vriska koji poznaje samo jezik mrtvih.

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.