Izgledaš predivno tako izgubljeno

Izgledaš predivno tako izgubljeno, sa slušalicama u ušima i rukama u džepovima, tako da ti ništa ne remeti mir. Nemirne kose, zatvorenih očiju posmatraš svet, onaj u sebi, onaj zabranjen onome spolja. Bez pametnog telefona koji te svakako neće učiniti pametnijom, sa isključenim zvukom, ne želiš bilo kakvo ometanje. Prolaziš pored mene dok sedim na trotoaru. Smešim se. Ali ti to ne primećuješ, izgubljena si. Predivno izgubljena. I posmatram te, dugo razmišljam o čemu bi mogla da razmišljaš u tom trenutku. Šta je to što ti predstavlja problem? Šta te zapravo muči? Da li je to možda neka osoba koja te povredila ili samu sebe probadaš mislima?

Ja sam tu za tebe, pogledaj me. Da li razmišljaš o problemima koje imaš kod kuće? Hajde da ih rešimo zajedno.

Da li si zabrinuta o tome kako će tvoja budućnost izgledati? Da li si nesigurna? Ako je to u pitanju, nemoj da brineš, podeli sve ono što te muči sa mnom. Slušaću te, davaću ti nadu… zato što sam ja tu za tebe. Da li si zabrinuta o mestu na kom se nalaziš? Da li misliš da nećeš ostvariti svoje snove? Ne brini, možemo to ostvariti zajedno. Da li razmišljaš o ljudima koje si ostavila u prošlosti ili ti nedostaju osobe koje si ostavila jer su te razočarali? Ne opterećuj se, jednog dana će pokušati da se vrate u tvoj život.

Ja sam tu za tebe.

Odjednom si odlutila dok si stajala na ulici, a motoru u prolazu je malo falilo da te udari. Okrećeš se u čudu, bez ijedne reakcije dok te vozač vređa i govori da si luda. Vrisnuo sam „obrati pažnju!„.

Pogledala si me začuđeno.

Odmah sam pritrčao da se uverim da si u redu, da nisi uznemirena ili povređena. Pogledala si me, naše oči su se sudarile na raskršću emocija i realnosti, ali sam spustio glavu i udaljio se, trotoar je u tom trenutku izgledao kao sigurno mesto.

Još jednom si me pogledala zbunjeno i krenula svojim putem. Ne prestajem da te gledam kako koračaš u svoj svet misterije. Gužva se stvara, ljudi blokiraju moj pogled ka tebi. U poslednjem trenutku se okrećeš da proveriš da li još uvek sedim na trotoaru i pogledi nam se ukrštavaju. Ovog puta nisam spustio pogled, gledao sam pravo u tebe. Pogled je trajao par vekova, po mojoj skromnoj proceni. A onda si odjednom ubrzanim hodom otišla i izgubio sam te iz vida. U tom trenutku je gužva postajala sve veća, a moje zenice su se smanjivale dok je tvoj lik nestajao među pešacima, a koraci se gubili na pločniku istorije o izgubljenim ljubavima i nezavršenim šetnjama.

Ti nisi stvorena za ovaj svet, video sam u tvojim očima svet gde živiš sama. A ti si videla da nisam ni ja. Jedan pogled, jedan sudar. Bez dodira, bez ruke u ruci, ali večnost će pisati o nama romane svojim prstima.

I ostaćemo takvi, bez povezivanja. Sa pogledima u prolazu i uzdasima za koje nikada nećemo imati objašnjenje. Bez dodira, jer ne želimo da se naši svetovi sudare. Barem ne u ovom svetu u kome nas je slučajnost spojila. Zašto da dopustimo da nas razdvoji namera? Neke slučajnosti ostanu samo to, nikada slučajne.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

You may also like these