...

Kog ću pre rastrgnuti u sebi?

© Kavan Cardoza

Da se bude opsednut. Da li je to bilo moje nekadašnje loše mentalno zdravlje? Novi dan, novo pitanje. Da budem uvek onaj koji pati i isključuje se od sveta svaki put kad se uključi protivpožarni alarm jer su emocije puštene iz mentalne ustanove moga tela? Skoro sam shvatio da su demoni krivi, i sramota koju su doneli izgubljenoj duši poput moje. Čitava ta nauka sada se naziva hemijskom neravnotežom. I nije neka filozofija, dovoljno je bilo da ih pustim napolje, da sažvakuju svaku moju misao koja se donekle činila racionalnom.

To je kao veo crvene magle koji me obavija, transformaciono posedovanje od strane drugog mene, baš u trenutku kada zaboravim da postoji još jedan ja, samo da bih se probudio iz tog nepostojanja nakon nekog izgubljenog vremena, do raspada moje duše i temperamenta koji sam izgradio ne tako dugo nakon prvog elektrošoka na desnoj komori srca. Ne vidim metež koji se stvara u mom buđenju, jer se ne budim sam, uvek je neko u meni, uvek su više njih, a manje onih od jedne pojave. Neurotično, daleko sećanje kada to nisam ja, u delimičnoj amneziji. Osećanja besne, razmišljanje se deli na poremećeno i smireno, nekontrolisano i uravnoteženo. Mozak se ne angažuje, ali telo radi protiv mene. Nije u redu, znam, ali taj trenutak izgubljene kontrole, to je uvrnuta potreba u meni, lična ekstaza.

Ali onda padam. Od metaforičnog plafona do poda, vraćajući se iz ekstaze u sebi do povrede u drugom meni. I udarac pri padu je težak, budi me. Budi me u emotivnom razaranju, kolateralnoj šteti, neverstvo onih koji su se suočili sa mnom i stavili mi šrapnel na jezik, čekajući da reagujem. Nisu znali da već imam u sebi nekog ko će uraditi to umesto mene. Ima trenutaka kada moja psihoza izvuče ono najbolje iz mene. Možda su to svi oni nastupi pred ogledalom, kad se razbacujem prljavštinom i vređam svaku refleksiju sebe, čak i bezazlenu senku koja namerno uzme moj oblik i probada me precizno, hirurškim potezima, gledajući na sat da sve bude tačno i nepogrešivo. Poznato je da umem da odlutam i poludim, i kroz destruktivnost pronalazim odgovore na realnost, i da umem da budem najgori, ali ono što je još gore, ja to sve priznajem. Sviđa mi se kako se osećam kad dopustim onom sebi u sebi da me odseče od sveta i uništi dok se ne oslobodim stresa. U međuvremenu, ne gledam ko strada pored mene. Kad bi znali koliko oštrica dnevno prođu kroz mene, ne bi ni pomislili da su već odavno iskrvarili pored mene.

Veo crvene magle počinje da pada dok preterujem u predoziranju od previše samog sebe, vrištajući i psujući one koji su u mojoj blizini, kao da je čudovište tek oživelo. Ideje se kreću kroz moj um, donose mi zadovoljstvo. Kog ću pre rastrgnuti? Kog ću ostaviti da me gleda kako se transformišem u sebe? Kog sebe? Ko je sledeći? Misli koje ne smem izgovoriti, ali me ispunjavaju. Scenario se odvija kao u filmovima, moja imaginacija nikad nije bila oštrija. Suočava se sa sadašnjošću i prošlošću, a ja je demonski uklanjam sa sebe, i sve te ideje od straha i horora, noćne more bez lica. Onda skrivam mentalno nestabilnu ličnost u sebi. Može biti strašno, ali ponovo volim ovo mesto. Magla se spušta, čula se pojačavaju, jecaji su intenzivniji, ali ih smirujem. Prikupljam demone i vraćam ih tamo gde im je mesto, u mentalnoj ustanovi moga tela. Dovoljno su besneli.

Nigde nije kao kući, zar ne? Novi katanac, novi lanci i stari natpis: “Ova soba više nije za iznajmljivanje. Prodato”.

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.