Da li ste nekada pomislili koliko je vas mrtvih postojalo u glavama drugih ljudi? Koliko je ranjenih replika vas koji šetaju ulicama, u modricama i ranama, pretučenih i ostavljenih da umru? Isti ljudi u različitim telima. Ja ih sakupljam dok prolaze pored mene i držim ih pritisnute između misli i dlanova. Zbirka mogućih istina, budućih odlika i ideja nekih pretencioznih umova. Tako sam skupio i tebe, u delićima koje si ostavila izloženim u pogrešno vreme mog prolaska kroz tebe. Demon u meni kaže da je moja sumnja prema drugim ljudima abnormalna. Hoću da mu kažem sve razloge zašto držim reč – mizantrop bezbedno ušuškanu ispod mojih rebara.
Umesto toga, pričam o balonima u dečijim rukama i kako su nesrećni što neće razmišljati poput mene. Želim mu reći razlog zašto sam postao ova stvar. Zapravo je vrlo jednostavno. Voleo sam. Ljubavni terorizam, lov na srca, sav taj nepotreban teret. I još uvek to radim, mada dovoljno pažljivo sakrivam razloge i svoju kognitivnu empatiju. Još uvek volim miris baruta u vazduhu nakon što eksplodiraš i izletiš iz stana izjavljivajući da sam lud. Još uvek volim način na koji me spuštaš, strašnom inteligencijom koja me preznoji dok ne shvatim poentu svoje nepromišljenosti. Ali ako ne budemo pričali više, želim da znaš. Preživeo sam, preplavljen, proklet i prepolovljen do kostiju, sa iznenadnim nagonom da se konstatno smejem naglas. Optužen za fetišiziranje, pretenciozno oglašavajući se, likvidiran od strane mog demona u kasnim noćima, govoreći previše glasno, suviše očigledan, zarđala kuka za njih da okače svoje tračeve, mračni prizor polumrtvaka (sigurno ne originalna misao u mojoj glavi).
Kakva sam to vrsta nesreće, osim ako neko ne primeti? Srećne ljude svi gledaju. Ovde sam, zaglavljen u hermetičnoj cevi, tvoj prosečni mizantrop, kompletan sa filterom vulgarnosti i upozorenjima o navici, gde te dozivam, gde me dozivaš. Stajem ispred tebe, nek pucaju u mene, sprečavajući uvredljive komentare i priče o tebi zbog toga što si moja, a presude gore grlo kao vodonik peroksid. Šta je tvoja strast, šta je tvoje najdublja i najizraženija istina o meni? Neka sve izađe na površinu, učini od toga uzbuđenje životnog veka, parodiraj sebe do tačke iscrpljenosti. Ne brini ako propustiš koji niz misli – samo ga sačuvaj za posle, kao zaštitu protiv sveta. Otići ćeš na potpuno novo mesto, ali da se transformišeš, moraš ostaviti neke stvari iza sebe. Mene, kao tvoj prekidač i jednostavnost dihotomije, jer sam te samo dodirivao vrhom pera koje gori, nikada prstima, da osetiš moju vatru.