Nikada nije naučila živeti za ljubav, niti od nje

Ništavilo osluškuje,
dok ona provlači iglu kroz zid između nas,
krojeći svoj kavez,
ciglu po ciglu,
kako ne bi pustila prazninu da pobegne iz nje.

Sledećeg dana odlazi u rat,
bori se protiv idealizovanja ljubavi.

Oblači svoje lance poput haljine,
a male mrlje zanemarenih ciljeva
crta na oštrici svog mača.
Seta se prikrada,
dok ona lepi svoj mozaik,
deo po deo,
da slučajno ne dopusti razumu da je napusti.
Rat nije zamišljala kao uzimanje zasluge
za tuđe bitke i pretvaranje krvi u založeno zlato.
Smatrala je da neće skliznuti u svoje ambise,
jer će drugi videti samo šupljine.
Ona to nije bila.
Niti je verovala da čovek može biti nepotpun
ako nije voljen.

Mora da nauči šta znači voleti sebe.

Beznađe se uzdiže
sa nevericom u njenom grlu,
ona guši sve ratove dok zadržava vazduh
u plućima koja su alergična na poklonjene uzdahe.
Nikada nije naučila živeti za ljubav, niti od nje.
Ne želi živeti tuđe živote,
ovaj jedan joj nije dovoljan.
Mora sazidati kule od kože u kojoj ne živi,
sloj po sloj,
samo da ne popusti pritisku spolja.
Klaustrofobična je,
u sopstvenoj koži.
Gradila je dok joj kolena nisu prokrvarila,
samo da se ljubav izlije iz nje,
da se ulije dole,
ispod skučenog prostora u njoj.

Božanstveno je otkinula deo moje kože,
nazvala ranu svojom.
Tada je počeo da raste novi oblik,
a kalup žrtvovanja za druge je pukao.
Skrojila je sebi kavez,
štiteći se praznina koje ljubav ume napraviti.
Zalepila je mozaik,
zaustavljajući razum da promeša koktel njenih grešaka.
Sazidala je kule i tvrđave,
bežeći od klaustrofobije koja je deo nje.

Otkinula je deo mene,
i da to nisam ja,
po nečijem drugom telu bi gazila,
samo da se ne oseti zgaženo.

Rado ću ostati iluzija
koja je probudila iz košmara.
Vreme je.
Ona odlazi,
a ja ne mogu da lociram
moje telo u kraterima
njenih otisaka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

You may also like these