...

Pokloni dušu i stidi se

© Kavan Cardoza

Koliko brzo čovek proda dušu đavolu koji nas vreba iz našeg sopstvenog tela? Koji nas provocira i igra se našim pokretima kao da smo marionete? Tvrdeći da ne postoji, uzima nas još više, preuzima naše postojanje, pa deformiše oblik koji preuzme. Gledajući u promene koje iščekujemo, nesvesno postajemo podložni svemu. Svakoj promeni, svakom postupku. Uz neosnovanu tvrdnju da smo samo svoji, preživljavamo život, a onda nas povuče isti taj đavo, pa se otmemo kontroli.

Kontroliše nas ponovo, iznova nas poseduje. Nismo svoji. Vrištimo, grebemo po površini onoga što nazivamo čovekom, pesnicom udaramo u ogledalo ne gledajući se u njemu, izbegavajući svaki kontakt očiju sa njim na drugoj strani, i na kraju, uvek se nađemo kako krivimo druge. Plašimo se ogledala kao da nemamo odraz. A imamo ga. I te kako. Jeziv je i stravičan. Proganja nas i razbija na komade. Pa koji prvo da pokupimo da se sastavimo? Jer istina je gorka, mi zapravo ne znamo kako zaista izgledamo.

Ko smo mi iznutra? Koji nas đavo provlači kroz prste i menja? Je l’ to onaj na kog smo beznadežno navučeni dok čekamo takozvane promene na bolje? Ili je to još jedna izreka za loš postupak? Izgovor za odlaganje dijaloga sa nama samima? Ili je monolog jedino što umemo, nesposobni da pronađemo prave reči i izazovemo paranoju u kojoj se vrtimo kao klupko, teško i zapleteno? Da li nezadovoljstvo koje osećamo postaje zadovoljstvo kada izvršimo zločin?

Zločin nad nama, nesvesni ko režira ovaj triler. Neupućeni u detalje, samo znajući da smo uradili nešto loše, sebi, drugima, nikome, nečiji, a ničiji. Tad nas udari adrenalin toliko jako, pa adrenalin i postanemo. Jurimo bez cilja ka nečemu što možemo nazvati horizontom, jer budimo realni, samoživi smo, ne želimo videti kraj. A cilj je u nama. Sve što treba jeste da dođemo do polazne tačke, do naše duše ako još uvek postoji u nama. Da pročačkamo srž ili je potpuno rasporimo dok ne ostane ništavilo. Inače idemo samo dole, bez kraja na kraju ambisa.

Do zemlje i ispod. Truli ili oštećeni, svejedno je. Nemoćno slegnemo ramenima svemu što nas ruši i guši. Ustajemo isti takvi. Imuni na bol i psihički spremni da uzvratimo duplo jače. Ali đavo ne oseća udarce, on se hrani njima, dobro znamo to. Prokleto nesposobni za promene. Male, ali dovoljne. Toliko smo mali, toliko sićušni pred njim da bežimo od svih potencijalnih pristupa da spasimo sebe. Težimo ka istom načinu života.

Molimo se Bogu, a dajemo se Đavolu. Svesno ili nesvesno, postajemo sve što nismo hteli. I ne pitamo se šta želimo. Hipnotisani smo nečim iznutra, zato smo i robovi sa slobodom kretanja. Zato što smo prevaranti, pretvaramo se u demone, zavisni od nečeg mnogo goreg. Smejemo se bez osmeha na licu i gledamo se bez osećaja da imamo puls. Šetači.

Prolaznici kroz holograme jednog profesionalca. I smišljamo šale na račun njega, pretvarajući se da smo povređeni, kada smo zapravo samo transparentni, svetlost sija kroz nas, ali mrak nas obuzima, otkrivajući neprocenjivu istinu:

Možemo biti bolji„.

Ali… sa njegovim rukavicama od lateksa koje se obavijaju oko naše utrobe, teško je ostati pod anestezijom. Sve što možemo učiniti je da zadržimo dah i preklinjemo za oslobađanje. I to nam je nedopustivo, čini se. Kao izvor naših problema krivimo prekomernu maštu da smo mnogo veći od njegovog prisustva, dok se on zaklinje da će ukloniti pažljivo naše traume.

Sve mora biti sterilno„, kaže, dok koristi zarđali par klešta da izvadi poslednje delove ljudi koji su ostali od nas. To ne bismo trebali biti mi, mali i nevidljivi. Gledamo kroz probušenu fluorescentnu svetlost u nama i odjednom jedino što želimo je da se ponovo rodimo kao kompleksija bića, dorasla đavolu, oslobođeni iz zatvora emocija i razuma koje nas samo predstavlja svetu kao na izložbi, golima i otvorenima da uzmu ono što im se dopada.

Ali njegove ruke su one koje uzimaju i oduzimaju. A mi smo dobrovoljci koji poklanjaju prekinute snove samo da bismo se sledeći put probudili tačno na vreme za naplatu. Da li smo isuviše živi za tebe, aseptični predatoru? Da li ti treba da budemo pod sedativima, kao vreće mesa ispod tvojih pocrnelih prstiju? Nije bitno što se ne želimo predati, zar ne? Oči su zadimljene dok povlači masku preko našeg nosa (pre ili kasnije ćemo morati da dišemo ponovo). Ali iznova će biti isto, sve dok poklanjamo dušu svakom đavolu, a ne stidimo se.

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.