Pitaš mene šta da radiš sa svom tom ljubavlju;
Popij je, progutaj, a onda ispovraćaj,
samo ne prljaj tepih
na kome leže moji omiljeni skeleti.
A šta da radiš sa svim tim željama?
Samo ih iskašljaj, da ih možeš ponovo popiti.
Kako možeš pitati mene?
Sve što sam naučio je kako se braniti od drugih,
ali ne i kako da ih pustim.
Uvek ću biti pola prisutan,
pola živ, sebično čuvajući nekog pored sebe.
Osećam toliko, a opet ne dobijam ništa od toga.
Ne. Samo nastavi da jedeš tu ljubav.
Progutaj je.
Uvuci se u moje slepoočnice.
Nikad im ne dozvoli da saznaju
da sam gonjen mislima koje sam proterao.
Postaju jače u mom odsustvu,
onda se vrate da me prožderu,
ali ću se osmehnuti; nit, igla i laži na njoj;
krvave iznutrice razmazane preko zašijenih usana.
Zašto?
Da li sam čitao izmišljene linije
iznova i iznova da bih odvratio sebe,
pa se držim svega i svakoga
ko mi se nađe na putu.
Zašto ne mogu čuti bez zvuka pucanje kostiju,
kako to da ne mogu da odsečem
bilo kog drugog?
Da samo znam kako da povredim sebe?
Kad me ljudi trebaju, ja nisam tu,
kad meni trebaju, niko nije tu.
A opet, ti stojiš sa svojim očima, nevina i čista.
Mislila si da sam lep i poseban,
a rekli su ti da sam čudovište.
Ja ću te pojesti, rasporiti kao životinja koja jesam
kad nekontrolisano osetim glad.
Da budem ispunjen, da budem neophodan.
I da ne umem da pustim, samoživ, pokidane kože.
Ceo sam napravljen od rana koje cure;
iznutra ih čujem kako vrište.
Izopačeno zadovoljstvo i samoodređivanje.
Da, ja ću te voleti, hoću,
ali kao ambis, pritvor bez rešetaka.
Moje srce, sunđer koji upija
ono što ga uzbuđuje.
I dalje uspevam da oživim moje kreacije.
One rastu. Jedu me.
Ja ih ponovo stvorim da ne mogu umreti.
Na kraju završe živeti kao ja.
A tu paralelu na mogu nacrtati
da tebe stavim između.
Uvek ćeš završiti kao moj najslađi plen.
Uvek ćeš postati jedan od omiljenih skeleta
rasutih po mom tepihu.