...

Svakakvi smo, dok ne postanemo nečiji ili svoji

Ko si ti od svega onoga što si ceo život želeo da postaneš? U šta si se pretvorio nakon svih onih neprijatnih susreta sa životom? Kakvim su te učinili zaista? Da li čovek uvek može postati ono što poželi? Uvek se prelama ono isto pitanje, ona nedoumica ukorenjena u našu savest. Šta nas to deli od snova i zašto koraci nisu jednostavni na putu koji nas vuče? Ako smo podeljeni na želje i razočarenja, onda se delimo na ljude pre i posle onoga što smo sada jer trenutno postojanje je samo to, trenutak. To poigravanje uma sa našim idealima je ono što nas održava čak i kad manipuliše nama, jer je jedan od najlepših i najdubljih oblika samouništenja, zar ne?

Naravno da nismo svesni toga kada krivimo sebe za nečije promašaje, propuste i loše procene. Prepuni potencijala, a prazni, jer nedostatak mogućnosti vrišti najtiše od svih ostalih. Život nas ne nagrađuje unapređivanjem u nešto više od pojma čoveka. Sami sebe moramo unaprediti, čak i da na kraju stojimo sami na istom mestu odakle smo počeli. Postavljamo sebi apsurdna pitanja kad ostanemo bez odgovora na smislene, ali ne postoji nijedan odgovor dovoljno zadovoljavajući za ono što tek imamo pred sobom otkriti. Postoje samo teorije, koje su uglavnom pogrešne. Ko smo mi i kome polažemo račune ovde? Da li sebi ili se predajemo normama? Da li istini ili šaradi? Tamo gde kritičari piju naš znoj i naslađuju se našim neuspesima, pa makar bili pošteni? Gde pripadamo i zašto se konstantno osećamo kao da ne pripadamo nigde?

Ali to je stvar o dobrovoljnom odlasku na mestu zločina… ne možeš se vratiti ponovo, a da ne ostaneš zarobljen tamo. Ako je smešno razmišljati o našem položaju na zemlji, o našoj ulozi i da li smo dostojni ovog sveta, onda smo svi mi karikature svoje amaterske umetnosti. Ne razmišljamo svi o tome, ali i površni ljudi puknu pod pritiskom realnosti jednom kad ona zgnječi njihove snove. A iz tog stiska se ne možeš izvući moraš samo pustiti da učini svoje, da bi ti mogao učiniti nešto od sebe nakon. Svi smo mi jednaki, a opet, previše podeljeni. Ne znamo ko nas je podelio, ali smo prihvatili svaku podelu. Rekli su nam da smo takvi, pa jesmo.

Svakakvi smo, dok ne postanemo nečiji ili svoji. Dok potpuno ne poludimo od žudnje da saznamo šta nosimo u sebi i šta prenosimo dok mislimo da smo nepomični, da smo nevidljivi, ničiji. Da li sebi možemo da se obratimo ako ne znamo kome se obraćamo? Kom licu danas? Onom juče ili onom sutra? A najveća ironija od svih? Gledajući oba lica sa osmehom i pretvarajući se da nismo različite verzije svega što nismo uspeli da budemo. I kada se obraćamo sebi, ne znamo da se čujemo, ne umemo da se saslušamo, pa tako i ne afirmišemo ono što jesmo i ko smo. Ne dozvoljavamo jedni drugima da budemo svoji, a krvoločno zahtevamo da svet zadovolji naše neurotične želje i izmišljene potrebe, ne prihvatajući teret koji biramo da nosimo. Izbegavamo da ga vidimo, negiramo kada postane previše težak i savije nam kičmu. Ako to radimo, zašto to radimo?

Ako znaš ti, znamo svi. Još jedan osmeh i šou može da se nastavi. Publika je tu, pa je moramo ispoštovati. Postajemo kozavisni jedni od drugih, odigramo ulogu, samo uskočimo u nju, glumeći da smo ustvari sigurni u to ko smo. Nesvesni da to radimo, ali da li smo zaista? Ponosni, stojimo dignute glave i poverujemo u to da znamo ko smo, posle toliko vremena. Vreme postaje samo dramatični efekat na kraju dana. Kad dovoljno dugo i samoubeđivanjem lažemo sebe, poverujemo eventualno u te laži. A duboko u sebi, znamo da ne znamo ništa.

Uzimamo u obzir mišljenja drugih, pričamo glasovima svih osoba u nama, pa okrenemo glavu od suočavanja. Nažalost, često ne možemo da sprečimo svest da se rascepljuje od drugih psihičkih funkcija sebe u pokušaju da premostimo jaz između sebe i drugih. Onog trenutka kada dođemo do tačke prihvatanja da smo isti kao i ostali, menjamo se. Tražimo ono u čemu smo posebni, tražimo razlike i želimo da se među istima istaknemo. Želimoda budemo posebni, autentični, drugačiji.

Opet, mi ne shvatamo ko smo i veoma je retko krenuti putem do tog dubokog saznanja o nama samima, a još ređe je pronaći ga. Koraci su uvek teži od samog puta. Sopstveni kalup po kome smo oblikovani nas odbaci, jer, lakše je biti deo kolektivnog identiteta, nego tražiti svoj čak i nakon pronalaženja sebe kao nekog ko smo želeli biti. I poslednje, ali ne i najmanje važno pitanje je da li nam je u toj potrazi zapravo bitnije otkriti ga pred svetom koji je pod maskama ili znati ko smo i od čega smo sačinjeni i tu istinu sačuvati za sebe.

error:
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.