Rat je završen onog trenutka kad zemlja
bojnog polja zaboravi
groteska tela,
odsečene udove,
tlo natopljeno krvlju.
Kad zaboravi
ko je pogodio Život,
a ko promašio poslednju Metu.
Ko je na pravoj,
a ko na suprotnoj strani?
Razlika je samo u uniformama,
koja je na kraju
nosila istu boju,
boju krvi.
Vojnici kojima je rat
kao klackava stolica,
a obaveza prisustvo
kao omča oko vrata.
Neizgovorene reči molitve
koje krkljaju u grlu,
stežu omču sve više.
I nepripadanje postaje
pripadanje
kad na bojnom polju završiš.
Bojno polje će opet promeniti svoje korenje.
Ali neće promeniti istoriju.
Ni sirotu decu,
ni njihove roditelje,
ni krive,
a ni dužne.
Smrad truleži će zameniti miris cvetova,
ali će osećaj nepripadanja ostati,
na tim istim
bojnim poljima.
Ono će zauvek odisati
osećajem zadovoljne Smrti u jednom uzdahu.
Preskakanje ljudskih ostataka,
gaženje preko istih,
da blato mrtvaka ne proguta
i ispljune Živote,
kao što projektil napušta čauru.
Uzmi lopatu i tvrdu zemlju, baci ih preko mog lica.
Napuni mi kosti ostacima suve zemlje
i zakopaj u njima sve reči hvale.
„Dobro si se snašao, tu gde si se našao“
Moje hladno telo polij toplom krvlju,
zapali moje odelo
i od legure mojih činova i amblema
napravi poslednji metak,
koji će biti uspomena na život.
A ja ću uvek osećati
težinu zemlje i tereta,
dok se uspomene i greške poput
crva parazita takmiče
koji će pre da naseli
ostatke mog postojanja
i napraviti od mene
samo još jedan
leš ispod zemlje.