Čitaš ljude kao da si rođen za to. Tako jasno, da se providi površina od koje instinktivno bežiš. Oduvek te privlačilo sve što je skriveno, a nikada otkriveno. Nikada nisi želeo da u potpunosti dotakneš to što se nalazi ispod. A ponovo, ljudi su tvoj mamac koji te povuče za nepce, pa ih moraš progutati. Čitaš ih tako dobro, kao da si ispisao njihove živote i pre nego što su sami ispisali svoje stranice. Život te nikada nije pripremio za to, ali si u dubini duše oduvek znao da si stvoren za mnogo veće i dublje misterije ovog sveta i da je na tebi da ih otkrivaš. Ljude, njihove najskrivenije uglove uma, misli koje nikada ne bi izgovorili naglas. Ti ih čuješ iako ćute, vidiš kako se spremaju da izađu, ali nikada nisu spremne.
I posmatraš sve ono što je toliko površno da se uvek zapitaš kako površina ostaje samo imenica za većinu ljudi. Svi se zadovoljavaju time, jer ono što je ispod je zastrašujuće. A ti to vidiš, slike se pojavljuju same od sebe, ali uvek sa tonom. Ton koji bi svi da čuju, ali nisu nalik tebi. Vidiš ton u boji, čuješ ga u bunilu. Boju koju možeš dodirnuti očima. I misli se gomilaju, odgovori ređaju, pitanja te zatrpavaju. Kako to da baš ti imaš tu retku sposobnost da osetiš sve i pročitaš sve, a ništa od toga ne tražiš? Nisi je nikada želeo. Tu moć, taj nadrealni osećaj kada je sprovodiš. Ali ne možeš ni bez nje. Deo tebe je. Deo svega što jesi. I nastavljaš da gledaš, da slušaš, da upijaš sve te misli, sve te želje, vriskove, jecaje, čežnje, snove. I ćutiš, pitajući se ko si bez te sposobnosti i da li postoji neko ko može pročitati tebe. Ali kao vrhunac svih pitanja i nedostatak svih odgovora, najveća misterija koju nikako ne možeš odgonetnuti je da li je dar ili prokletstvo?